11.11.2015, 16:16h     admin     Fališ

Borba protiv kriminala treba početi još u vrtićima i osnovim školama

Nema pobjede u rovovskoj bitki s onima koji slušaju drugačiju muziku, čitaju drugačije knjige, glasaju za druge stranke, vjeruju ili ne vjeruju u što i mi. Ali, gdje je problem?!

Borba protiv kriminala treba početi još u vrtićima i osnovim školama

Stvarnost koju opisuje Nenad Stipanić toliko nam je blizu da je često ne želimo vidjeti, pa nam tek njegova literatura otvori oči. Svojim hemingvejevskim reporterskim stilom, Stipanić nas odvodi među kriminalce, u narodnjačke klubove, u rat, niske strasti i loše odluke koje promatra sa zrncem zdravog razuma i smislom za humor. Jedinstven je pisac na našoj sceni za kojeg se u biografijama navodi impresivan niz zanimanja kojima se ranije bavio – fizički radnik, boksač, redar u diskotekama i kockarnicama, tjelohranitelj, zaštitar, turistički radnik, vlasnik galerije... Bio je koscenarist dviju sezona tv-serije "Mamutica" i pravio performanse sa Sinišom Labrovićem. Na Spikigin dolazi sa svojim romanom "Stvarno je odlično baviti se kriminalom" koji je nastao uvezivanjem zbirke priča.

 

Prvu ste zbirku priča „Sprinteri u labirintu“ objavili 2004. godine, poslije svoje tridesete. Kada ste postali svjesni svog spisateljskog talenta? Jeste li očekivali takve jednoglasne pohvale? Danas kažete da je pisanje potreba i ovisnost koje se ne želite riješiti. Je li za Vas pisanje način da se pjesnička duša udobno osjeća u tijelu boksača?

Pisati sam počeo zapravo još krajem osnovne škole, do osmog razreda sam cijele dane provodio opsesivno crtajući stripove i čitajući knjige, i tada je samo od sebe krenulo pisanje. Svakako su pomogle i grdne batine koje sam dobivao od učiteljice u prva dva razreda  zbog ružnog rukopisa, koje su me otjerale u svijet mašte kao i djedove otkačene priče koje mi je pričao čitavo djetinjstvo. Bio sam ljubitelj SF-a, rastao između ostaloga na Siriusu, Futuri, kasnije se zapalio za Dostojevskog, Gogolja, Babelja, Kafku kojim sam jedno razdoblje bio opsjednut, pa između lektira otkrio i Millera, Bukowskog, Celinea i mnoge druge koje je trebalo na kapaljku tražiti jer se kroz to mladenačko doba nisam kretao u miljeu koji bi mi znao preporučiti literaturu.

 

Turbofolk klubovi su balkanski vudu

Mislim da sam prve priče počeo slati u književne časopise negdje 1996., bez uspjeha do 2001. kada su mi objavljene prve priče za koje sam odmah dobio izvrsnu kritiku. Trebalo je izdržati puno odbijanja, puno učenja, tesanja tekstova, popravljanja, dok to nije dobilo zadovoljavajuću formu. Prvu knjigu sam završio 2000. godine, relativno brzo sam našao i nakladnika, ali knjiga je zbog raznoraznih razloga izašla tek pet godina kasnije.

 

Ekstatična živost prožeta različitim tradicijama, energija i seksualnost, religioznost većeg dijela posjetitelja, spojevi nespojivog, u narodnjačkim klubovima doista podsjećaju na balkanski vudu. Nitko mene ne tjera da slušam ono što neću. Ista je stvar s čitanjem, politikom, religijom... isključivost šteti svima. I ne možemo očekivati da će ljudi koji odrastaju i žive u različitom kontekstu od našeg imati isti vrijednosni sustav kao i mi.

Većini se kritike sviđa što pišem ali ima i onih kojima se ne sviđa – što je sasvim u redu.

Pjesnička i sanjarska duša sam od rođenja, a boksom kao i ostalim borilačkim vještinama sam se počeo baviti spletom okolnosti, izgleda da se sada opet vraćam počecima, sanjarenju, ne preostaje previše toga.

 

U narodnjačkim diskotekama prepoznajete sirovu seksualnost i balkanski vudu. Na taj način dajete šifru za racionalnu komunikaciju s publikom turbofolka. Primjećujete li da ste među rijetkima koji se zalažu za dijalog između različitih kulturnih miljea? Koliko bi takav kulturnjački dijalog mogao pridonijeti toleranciji u društvu i smanjiti zaoštrenu isključivost?

Isključivost je po meni jedan od glavnih društvenih problema, ne samo problem kulturnih miljea. Nema pobjede u rovovskoj bitki s onima koji slušaju drugačiju muziku, čitaju drugačije knjige, glasaju za druge stranke, vjeruju ili ne vjeruju u što i mi. Ja ne slušam turbofolk, smeta mi i izaziva nemir, ja sam odrastao na rocku i ranoj elektronskoj glazbi, ali silom prilika neke sam godine proveo radeći, između ostalih, i po turbofolk klubovima i znam sjajnih, obrazovanih, pametnih ljudi koji ga slušaju, ne vidim gdje je problem. Ekstatična živost prožeta različitim tradicijama, energija i seksualnost, religioznost većeg dijela posjetitelja, spojevi nespojivog, u tim me klubovima doista podsjećaju na balkanski vudu. Nitko mene ne tjera da slušam ono što neću. Ista je stvar s čitanjem, politikom, religijom... isključivost šteti svima. I ne možemo očekivati da će ljudi koji odrastaju i žive u različitom kontekstu od našeg imati isti vrijednosni sustav kao i mi.

 

Žao mi je što se Pištanek proljetos ubio, nadao sam da ću ga upoznati jednom

Kada ne bi silom pokušavali nametnuti svoja uvjerenja, čak i kada su možda intelektualno ili umjetnički superiornija, i poštovali pravo na izbor, manje bi bilo mržnje i opstrukcije dobrih ideja drugoga jer je „drugačiji“.

 

Kad vas opisuju, kritičari navode uzore kao što su Bukovski, Kerouac, London, Chandler, Tarantino... Pisanje o proživljenom iskustvu i  biografije slične Vašoj, naime, nisu neobične na američkoj umjetničkoj sceni. Zašto mi nemamo više pisaca-avanturista? Što nam nedostaje da bismo postali i pustolovno poduzetniji? 

To kritičari pogađaju, no dodao bih i Pynchona, Gibsona, Hašeka, Škvoreckog, Zolu, Maupassanta, Rableisa i druge, mnogi misle da volim samo relizam, satiru ili krimić ali inspiriraju me i novi književni pravci kao bizzaro fiction i odvaljeni pisci kao Carlton Mellick III. Za knjigu „Stvarno je odlično baviti se kriminalom“ inspiriala me Flannery O'Connor, čak je poglavlje „Nekoliko pucnjeva u daljini“ zamišljeno kao svojevrsni hommage priči „Teško je naći dobra čovjeka“. U pripovjedača kojem sam dao skelet svoje biografije, dodao sam osobine nekih njezinih likova i moralni nihilizam ubojice Misfita. Priču sam izmisilio, ali motivi i okolnosti su vrlo stvarne, i taj moralni nihilizam koji ipak nije do krajnosti izražen kao u Misfita, prati mog pripovjedača kroz čitavi roman, no lik ima ipak u cijelini drugačiji karakter: on nije zao i pokušava ne činiti zlo, naivan je i šašav no okolnosti tranzicijskih i ratnih devedesetih guraju ga u žrvanj kriminala. Za tu me knjigu nadahnuo i Cormac McCharty, po uzoru na njegova oca i sina iz „Ceste“ ni moja dva glavna lika nemaju ime, iz istog razloga, to je mogao biti bilo tko od nas u određenim okolnostima, samo što moj lik nije „dobar momak“ njega okolnosti vode drugim cestama. Suluda, humoristična groteska i slovačka tranzicija Petera Pištaneka također me nadahnula u nekim segmentima knjige. Žao mi je što se Pištanek proljetos ubio, nadao sam da ću ga upoznati jednom. Kombiniram stvarno i izmišljeno kao i većina pisaca, prvo da dam autentičnost doživljaja, zato i pišem u prvom licu, drugo da oblikujem priču o čemu već želim.

 

Sudac u „Meču za titulu Ministra kulture RH“

Pisaca avanturista kod nas, vjerojatno nema puno iz razloga što kad u Americi taj pisac nakon, recimo, kopanja kanala, ratovanja, plovidbe morima, zidarije, konobarenja, lova na smaragde i sječe drveća na Aljasci te između svega toga još pročita brdo knjiga da bi napisao jednu a koju pohvali kritika i kupi publika, piše knjige ostatak života. Kod nas ako uopće uspije objaviti knjigu prije nego li prisiljen životom krene u ponovni krug živopisnih zanimanja, svakako se u tim poslovima ponovo nađe nakon što izda knjigu, jer se od pisanja knjiga ne može živjeti. Samo oni spremni na teško životarenje ili koji uspiju naći kompromis između zanimanja i pisanja nastavljaju. Mala smo zemlja i to je za očekivati, samo što to čovjek na početku karijere romantizira.

 

Surađivali ste sa Sinišom Labrovićem u njegovim konceptualnim umjetničkim projektima, a zajedničko vam je da obojica istražujete slabe točke društvenog ukusa. On je iz Sinja, a Vi iz Senja – gdje se upoznali? Pratite li i dalje njegov rad? Kako komentirate njegov nedavni performans u kojem Romi pjevaju ustaške pjesme?

Moja suradnja je bila vrlo skromna, ali Sinišu jako cijenim pa je spominjem. Surađivao sam na performansu „Meč za titulu Ministra kulture RH“, bio sam sudac u meču. Upoznali smo se kada me Siniša pozvao da budem jedan od suradnika na priručniku „Postdiplomsko obrazovanje“ s kojim je kasnije bio na 11. Istanbulskom bijenalu. Pratim njegov umjetnički angažman, imao je puno izvrsnih radova, kojima nepogrešivo pogađa u neuralgične točke društva. Posljednji, odličan performans „Za Dno“ nevjerojatnom burom reakcija koje je izazavao, pokazuje da je bio potreban da osvjestimo neke mračne trenutke koje očito nismo nadišli, nego ih uzimamo zdravo za gotovo.

 

Odličan performans Siniše Labrovića „Za Dno“ nevjerojatnom burom reakcija koje je izazavao pokazuje da je bio potreban da osvjestimo neke mračne trenutke koje očito nismo prevazišli

 

Govoreći o kriminalu, u svojim intervjuima ne propuštate naglasiti da mnogi nemaju mogućnost izbora. Pokušavate li na taj način također omekšati društvene barijere i olakšati komunikaciju s prekršiteljima društvenih normi? Je li visoka stopa kriminala dijelom rezultat sraza, kako Vi to kažete, balkanskih perverzija s američkom pop-kulturom?

Kada naglašavam da mnogi nemaju mogućnost izbora, mislim da se bitka protiv kriminala treba početi voditi još u vrtićima i osnovnim školama, mnoga djeca odrastaju u okruženju koje im ne daju izbor, za drugo ne znaju. Mi smo u svemu navikli na gotov proizvod, pa nas nije briga što režiser i produkcija nisu imali dovoljno sredstava ili vremena za bolji film, kažemo ne valja i otpišemo ga, ne ulazimo u razloge. S ljudima tako ne bi trebalo biti, ne u smislu da tražimo opravdanja za počinjeno nego da bi se čitavi društveni aparat trebao upregnuti da ljudi ne postanu loši. A to se ne događa. Nepravde su u svakoj pori ljudskog univerzuma, jedino što netko ima više sreće, a netko manje. Većina površno kaže; dobro, ali evo znam ja nekoga tko je doživio ovo ili ono, pa svejedno...  Zaboravljaju da je svaka životna priča drugačija.

 

S obzirom na standard, nezaposlenost i nedavni rat za očekivati bi bilo i puno veću stopu kriminala, no tko bude njegova žrtva slaba mu korist od statistike

 

Estetika našeg kriminala je sraz američke pop kulture i balkanskih perverzija

Neću biti toliko optimističan kao neki teoretičari anarhizma koji smatraju da bi u društvu pravednom u svim segmentima sadašnji postotak onih koji se bave kriminalom pao devedeset osam posto i tek bi se teško psihički oboljele osobe odavale patologijama, ali svakako bi pao osamdeset posto. S obzirom na standard, nezaposlenost i nedavni rat za očekivati bi bilo i puno veću stopu kriminala, no tko bude njegova žrtva slaba mu korist od statistike. Spoj balkanskih perverzija u srazu s američkom pop kulturom definira estetiku tog kriminala.

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar