16.01.2017, 13:17h     admin     Novi plamen

O ekonomiji, nacionalizmu i nacionalizaciji

Kako govoriti o nacionalizmu, a ne govoriti o „društvu 200 bogatih obitelji“?

O ekonomiji, nacionalizmu i nacionalizaciji

Nakon prvog članka Dragana Markovine o tome što je to ljevica, napisao sam odgovor na taj tekst, na koji je onda i Markovina opet odgovorio. Ovim tekstom nastavljam našu polemiku – i opet ne iz namjere bilo kakvog zaoštravanja ili nadmetanja, nego zato što smatram da od konstruktivnih rasprava, pisanih u drugarskom duhu, i otvorenog razjašnjavanja mogućih pojedinačnih razilaženja i bistrenja problemâ s kojima se suočavamo u našem političkom radu, za razliku od pometanja pod tepih ili zaobilaznog usputnog podmetanja, može biti samo koristi. Polemikâ je na ljevici, pogotovo konstruktivnih, u zadnje vrijeme kod nas bilo daleko premalo (ako ih je uopće i bilo). Mišljenja sam da takve polemike u konačnici mogu samo pripomoći mogućem stvaranju širih zajedničkih frontova borbe.

Na početku treba razjasniti jedan problem. Markovina u svom tekstu zapravo velikim dijelom uopće ne raspravlja s mojim tekstom, mojim stavovima koje sam inače iznosio u drugim tekstovima ili javnosti, niti sa stavovima, politikom i djelovanjem stranke Radnička fronta, čiji sam član, nego sa strawman-om, koji bi navodno zastupao lijevu borbu isključivo u ekonomskoj sferi ili čak nekakav socijalizam koji bi tuđmanističko-klerikalni ideološki sklop ostavio praktički netaknutim. Ja svakako tako nešto ne zastupam, niti mi je poznat itko tko tako nešto zastupa. No, kako god bilo, određene su pozicije izrečene u članku ipak dovoljno zanimljive da se na temelju njih razvije konstruktivna rasprava.

Kako je već istaknuto, pitanje je postoji li uopće ta nekakva ljevica koja bi zastupala stav da je jedino što je bitno ekonomija (borba za radnička prava, borba protiv privatizacije i sl.), dok bi sva ostala, „svjetonazorska“, pitanja (nacionalizam, klerikalizacija, fašizacija, feminizam, ljudska prava itd.) zanemarivala, stavljala u drugi plan ili tvrdila da su potpuno nebitna. S obzirom da sam član Radničke fronte, mogu ovdje, informacije radi, upozoriti na neke od akcijâ Radničke fronte iz „svjetonazorske“ sfere u zadnjih godinu dana – RF je tako krajem 2015. prosvjedovao protiv mise za Antu Pavelića, gdje smo bili i fizički napadnuti; organizirali smo veliki „prosvjed izdajnikâ“ od nekoliko tisuća ljudi na Markovu trgu; organizirali smo protest protiv fašističkog postrojavanja u Zagrebu; protestirali protiv predsjednice republike za slobodu medijâ; protestirali smo u dva navrata protiv „molilaca“ protiv pobačaja; jedina smo politička stranka koja je terenski reagirala na ustašku ploču u Jasenovcu… Govorimo li o antifašizmu, RF je tu bila dosta oštra i konkretna u svojoj izjavi o Hudoj jami, pozivajući se na relevantna slovenska istraživanja i demantirajući revizionističke laži o ubijanju djece na stratištima poslije Bleiburga, za što zasad nema nikakvih dokaza (a što je npr. sâm Markovina, kao povjesničar, neshvatljivo propustio napomenuti raspravljajući u jednoj nedavnoj TV-emisiji s revizionistima o toj temi). Što se tiče tuđmanizma i ljevice, stranci koja je eksplicitno u više navratâ eksplicitno tražila zabranu HDZ-a kao stranke teško da se može predbaciti nedovoljnu oštrinu prema njegovu nasljeđu. I ovo sve nije nikakva velika novost ili zaokret RF-a, nego kontinuitet od samih naših početaka – napominjemo da je naša prva javna akcija u jesen 2014. bila za spas Kobanea, da bismo odmah iza toga sudjelovali, čineći pritom najveći kontingent prosvjednikâ, u protestu protiv mise za Pavelića iste te godine. Govoriti o nekom ekonomicizmu RF-a bi, s obzirom na sve izneseno, bilo poprilično neobično.

Jedino na čemu RF uvijek inzistira je kontekstualizacija, po nama neodvojivih, borbâ na ekonomskom i „svjetonazorskom“ spektru – primjerice, u izjavi RF-a u Jasenovcu se navodi da se fašizacija događa „kako bi se unaprijed diskreditirale sve pozitivne tekovine bivše Jugoslavije – npr. radnička prava, javno i dostupno zdravstvo i obrazovanje, demokracija na radnom mjestu itd.“, dok se o problematici pobačajâ tvrdi: „’Moliocima’ nije stalo ni do žena ni do života fetusa. Da jest, borili bi se za veća radnička prava žena, za bolju socijalnu državu, za veći dječji doplatak, za više vrtića (kojih niti ima dovoljno, niti su dovoljno financirani – toliko da nemaju ni za hranu), za veću pomoć samohranim majkama i siromašnim obiteljima i za bolje obrazovanje, zdravstvenu skrb i sprečavanje nasilja protiv žena. Za to novca nikad nema, dok istodobno crkveni ‘dostojanstvenici’ žive u dvorima od oniksa, voze se u mercedesima i zdušno surađuju s političkim strukturama koje su državu opljačkale i osiromašile.“ Pozicija je RF-a da je izmještanje „svjetonazorske“ problematike u nekakav vakuum koji nema doticaja s ekonomskom sferom analitički i taktički potpuno neobranjivo. U svakom slučaju, optužba o zanemarivanju neekonomske sfere lijevih borbi teško da može ići u smjeru RF-a – dapače, nijedna druga lijeva stranka (ili stranka koja pretendira biti lijevom) u Hrvatskoj nije ništa slično radila. U svakom slučaju, da bi se išlo RF-u prigovarati na takav način, za to bi trebalo u svojim nogama imati više protestâ i protestnih akcija od RF-a – a takvih organizacija zasad u Hrvatskoj, ne samo među strankama, pogotovo onih koje bi obuhvaćale pun politički spektar (od neofašizma do pobačaja), jednostavno nema.

Ako se govori o nacionalizmu, prvo treba znati što nacionalizam znači i predstavlja. Nacionalizam kao ideologija nastaje u 19. stoljeću, s nastankom novih nacionalnih (kapitalističkih!) država, i predstavlja specifičnu transklasnu ideologiju, tj. ideologiju koja nadilazi društvene klase (odnosno koja bi trebala obuhvatiti sve klase u određenoj državi). Njegova je osnovna funkcija da uvjeri sve (ili većinu) pripadnikâ određene države da pripadaju istoj zamišljenoj zajednici (kako je nacije zvao pokojni Benedict Anderson), tj. da pojednostavimo, da i tajkuni i radnici i sirotinja pripadaju istoj naciji te da stoga nema razloga da se radnici, nezaposleni, potlačeni i sirotinja bune protiv bogatunâ iste nacije, nego da se trebaju boriti i suprotstavljati radnicima, nezaposlenima, potlačenima i sirotinji koji pripadaju drugoj imaginarnoj zajednici. Dakle, da banaliziramo, radnice Konzuma Hrvatice, ne bunite se protiv Todorića – vaš su pravi neprijatelj radnice u Srbiji (od kojih neke također rade za istog tog Todorića). Nema nikakve sumnje da je nacionalizam, kao jedna od dominantnih ideologija koje nastaju s početkom modernih kapitalističkih država, odigrao ogromnu ulogu u sprečavanju klasnih sukoba u zadnja dva stoljeća. U konačnici, to je očito i danas – to vidimo na djelu svaki put kad se netko pobuni protiv socijalne nepravde i sl. Odmah mu se serviraju optužbe da nije pravi Hrvat, da je Jugoslavenčina, da neka ide u Srbiju i sl. Tâ je „logika“ na snazi, uz određene lokalne osobitosti, u čitavoj bivšoj Jugoslaviji i širom svijeta. Imajući to naumu, doista bi bilo besmisleno pokušavati problematiku nacionalizma izmjestiti iz širega – pogotovo ekonomskoga – konteksta.

S obzirom na sve rečeno, zamišljati da se prvo može pobijediti nacionalizam (čime? tako da se kaže – čujte, to vam je loše?) pa da ćemo se tek nakon toga baviti ekonomskim problemima (a ljudi dotle neka gladuju) je poprilično promašeno. Dapače, čini se da tako nešto može biti samo isprika za izostanak ikakvog djelovanja na ekonomskom planu. Da bi se nacionalizam pobijedilo – a takva pobjeda sigurno neće biti ni laka, niti će se dogoditi tako skoro – nužno je da klasni interes (pa i klasni identitet) u najmanju ruku dobije prednost pred onim nacionalnim. Samo se tako može izbjeći situacija u kojoj se ljevica nalazi danas, a u kojoj je radništvo i sirotinja u velikoj mjeri prešlo u ruke desnice – premda i tu ne treba prelaziti u klišee, niti radnicima smatrati samo brkate pedesetogodišnjake u trlišima. Radnici su jednako tako npr. i golobradi momci u kasnim dvadesetima koji rade u privatnoj školi stranih jezika, kao i tridesetogodišnje hipsterice koje rade u call-centrima. Iako se povijesna ljevica često oslanjala na industrijske radnike (iz očitih razloga – njih se puno moglo naći na jednom mjestu što je olakšavalo organiziranje, a obustavom su rada mogli poprilično naštetiti svakodnevnom funkcioniranju kapitalističke ekonomije), valja napomenuti da je još sâm Marx u Kapitalu napomenuo da je i učitelj u školi, koji prodaje svoj intelektualni rad, također radnik.

Kada se govori o tome da reakcionarne ideologije nailaze na posebno plodno tlo za vrijeme ekonomske krize, to nije neka posebna mudrost. Istaknut je protuprimjer 1971. i „Hrvatskog proljeća“, no to nikako ne kontrira rečenom scenariju. Naravno da nacionalizam kao ideologija postoji i katkad može buknuti i kada nema ekonomske krize, ali više je obrnutih primjera. Bujanje nacionalizama u 1980-ima i 1990-ima u Jugoslaviji je samo jedan – možemo tu spomenuti i klasičnu priču o 1920-ima i 1930-ima u Njemačkoj (može li se uopće zamisliti uspon nacizma bez ekonomske krize?), a suvremene primjere vidimo širom Evrope, od Orbána i Jobbika (Mađarska), preko Nacionalne fronte (Francuska), UKIP-a (Velika Britanija), Zlatne zore (Grčka) pa do AfD-a (Njemačka). Trumpa u SAD-u ne treba ni spominjati. Slične primjere možemo naći i kod lijevih pokreta – npr. u doba ratova i krize smo imali Parišku komunu (1871) i Oktobarsku revoluciju (1917), što ne znači da se velika (pred)revolucionarna gibanja nisu mogla događati i izvan toga, npr. u Francuskoj i drugdje 1968, taman na samom kraju „zlatnog doba kapitalizma“ i „kejnzijanskog kompromisa“ nakon Drugog svjetskog rata. U svakom slučaju, ekonomske posljedice desne nacionalističke politike su prilično jasne – i u prvoj Jugoslaviji i u tzv. NDH i u postjugoslavenskim zemljama. Tretirati nacionalizam i ostale desne ideologije kao nešto što je nevezano uz ekonomski desni projekat nema nikakvog smisla – tek u punini slike možemo spoznati o čemu je zapravo riječ.

Kako govoriti o nacionalizmu, a ne govoriti o „društvu 200 bogatih obitelji“? Kako kritizirati Crkvu, a ne govoriti o tome koju politiku štite i zašto je štite (za početak, zbog Vatikanskih ugovora i povrata imovine)? Kako se boriti za ženska prava, a ne vidjeti da povećano opterećenje ženâ (kroz npr. brigu za starije osobe ili djecu) itekako ima veze s rasapom socijalne države (npr. pristupačnih staračkih domova ili dostupnih mjesta u vrtićima)? Kako govoriti o pravima nacionalnih manjina ili LGBT zajednice, a ne govoriti i o radničkim pravima – kad su i pripadnici nacionalnih manjina i pripadnici LGBT zajednice najvećim dijelom također dio radništva (i nezaposlenog radništva), ponekad još diskriminiraniji od ostalih radnika? Kako govoriti o pravu na pobačaj, a ne govoriti istovremeno o javnom, za krajnje korisnike besplatnom i svima dostupnom zdravstvu?

No da prijeđemo s nacionalizma na nacionalizaciju. Reći da „nacionalizacija ne može biti rješenje, s obzirom da je s nacionalizacijom sve i počelo“ je doskočica koja nema nimalo smisla, a još manje ima veze s ljevicom. Kako je moguće, makar i doskočice radi, desničarsku nacionalizaciju (pretvorbu iz društvenog u državno vlasništvo), provođenu kao međufazu prije privatizacije sa svrhom stvaranja neokapitalističke elite, uspoređivati s nekakvom mogućom budućom ljevičarskom nacionalizacijom, koju bi izvodila progresivna vlast gledajući interese radne većine? Prva je nacionalizacija bila u službi razvlaštenja radne većine, a druga bi bila u funkciji vraćanja imovine u ruke radne većine – kako se to dvoje uopće može uspoređivati?

Kako a priori odbijanje bilo kakve nacionalizacije (a nacionalizacije su ključnih poduzeća i industrije, podsjetimo, bile dio čak i ekonomskih programa klasične socijaldemokracije, npr. britanskih laburista ili francuskih socijalista) čak i na načelnoj razini može biti išta drugo doli prihvaćanje upravo tuđmanističke politike ko je jamio, jamio? Kakva bi to bila ljevica koja prihvaća da je ono što je pokradeno u pretvorbi i privatizaciji i zauvijek izgubljeno? Ako su prokapitalističke snage vršile „povrat imovine“ nakon 45 i više godina od nacionalizacije/socijalizacije, zašto se mi moramo pomiriti s idejom da je sve izgubljeno samo 26 ili manje godinâ od privatizacije? Ideja nekakve „lijeve“ politike koja bi se borila protiv nacionalizma, ali ne bi dirala ono što je jamljeno je veća utopija od socijalizma. Nacionalizam i fetišizacija „samostalnosti“ (koja zapravo ne postoji, s obzirom da se Hrvatskom upravlja iz Washingtona, Bruxellesa i stranih korporacija) je jedino što je razvlaštenim samoupravljačima ostalo kao „utjeha“ (iako je, paradoksalno, ljevica jedina koja im zapravo može donijeti koliku-toliku realnu neovisnost) – kako će odustati od nje ako im i ljevica govori da je čuvena Rojsova maksima vječna i nedodirljiva? Što će im uopće takva ljevica?

No da ne bismo govorili napamet o nacionalizaciji, treba vidjeti o čemu je zapravo riječ. Pogledamo li program Radničke fronte, tamo nigdje ne piše da „treba nacionalizirati sve odmah“. Političke prilike nisu slične onima 1945. godine (a i tada se za nacionalizaciju često koristila činjenica suradnje kapitalistâ s okupatorom), a opsežna i brza nacionalizacija svega odmah, koja bi vjerojatno dovela do još bržih međunarodnih sankcija i ekonomske blokade, teško da bi bila od nekakve koristi. Proces je bolje zamisliti na drugi način – kao što smo od 1992. do 2011. imali Fond za privatizaciju (koji nije sve privatizirao ni do 2011), tako se za budućnost možda može zamisliti i neki Fond za socijalizaciju (podruštvljenje). Ono što u programu RF-a piše, među ostalim, jest revizija privatizacije (poništenje svih privatizacija provedenih uz bilo kakve nepravilnosti ili pogodovanje), konfiskacija sve imovine političke-ekonomske elite u neskladu s prijavljivanim prihodima (dakle, povratak zakona o porijeklu imovine koji je planski ukinut 1990) te nacionalizacija kao kazna za ozbiljno kršenje zakona o radu (npr. neplaćanje radnikâ na vrijeme, prisiljavanje na prekovremeni neplaćen rad i sl.).

Što je od toga zapravo radikalno? Zar je sporno to da treba poništiti privatizacije provedene uz nepravilnosti i protuzakonito? Zar je sporno da se ne smije stjecati imovina na ilegalan način? To čak ne bi trebalo biti sporno ni po zakonima kapitalističke demokracije (iako je jasno zašto se oni u kapitalizmu u načelu ne provode i kada postoje). Je li možda sporno to da se pod prijetnjom nacionalizacije brani zlostavljanje radnikâ i nepoštivanje zakonâ o radu? Nacionalizacija je radikalna? A neplaćanje plaćâ, prekovremeni neplaćeni rad, neplaćanje doprinosâ i ostali teški oblici kršenja radničkih prava su nešto što možemo tolerirati (kao što se već godinama tolerira)? Kako se uopće ovakvim zahtjevima, uza sva reapolitička ograničenja, može usprotiviti s pozicije ljevice, a da se otvoreno ne stane na stranu kapitala? Je li kapital stvarno i ljevici nedodirljiv, dok se po radništvu može gaziti kako god se hoće?

Kad se govori pak o radničkom dioničarstvu, koje se nudi kao nekakva tobožnja protupozicija reviziji privatizacije, zar i njega nismo već imali? Privatizacija je u nekim poduzećima provedena upravo tako – osiromašenim radnicima su podijeljene dionice, oni su ih iz neimaštine uglavnom odmah prodali i na kraju su dionice završile kod velikih umreženih igrača, a rezultat je bio kao i tamo gdje toga nije bilo, sve je završilo u rukama novonastalog krupnog kapitala. Slična su iskustva i iz drugih zemalja, npr. Češke. Dakle, ako nacionalizacije ne smije biti jer smo je tobože već imali, kako to isto ne vrijedi i za radničko dioničarstvo? Uostalom, ako se unaprijed odbija bilo kakva revizija privatizacijskog lopovluka (koja je moguća čak i po sadašnjim zakonima), o kakvom to radničkom dioničarstvu uopće govorimo? Gdje će se ono razviti? U privatnim korporacijama? Zar će kapital sâm od sebe podijeliti dionice radnicama? Čak i kad bi ih prodavao (a što privatnom kapitalu nitko ne može narediti bez diranja njegovih vlasničkih prava) – odakle npr. blagajnicama u trgovačkom lancu novac za kupovinu dionicâ? Ako se odbija bilo kakva revizija privatizacije, radničko dioničarstvo se eventualno može zamisliti samo kao uvod u neke daljnje privatizacije – npr. HEP-a, HPB-a, Petrokemije, Croatia Airlinesa, ACI-ja, Podravke itd. Tako da se opet neke dionice podijele radnicima (jer kupiti ih sigurno ne mogu – neke procjene govore da bi jedna dionica HEP-a mogla koštati i do 10.000 kn) pa da ih oni, i danas u neimaštini kao i tada, prodaju i one na kraju završe u rukama krupnog kapitala. Je li to ono što tražimo? Kakvog drugog radničkog dioničarstva uopće može biti? Nije mi namjera implicirati da su oni koji govore o radničkom dioničarstvu zagovornici privatizacije HEP-a, no treba istaći da nije jasno kako bi se to drugačije moglo uvesti. Kako radničko dioničarstvo uopće može biti zamjena za reviziju privatizacije?

I na koncu samo usputna opaska – stvarno se nikome ne može zabraniti da bilo koju riječ upotrebljava na bilo koji način, ali čisto sumnjam da će itko tko se ozbiljno bavi politikom, bio desničar(ka), liberal(ka) ili ljevičar(ka), za Stipu Mesića i Vesnu Pusić reći da su subverzivni i da vode antisistemsku politiku (što bi na to rekao npr. jedan Immanuel Wallerstein?). Za Vesnu Pusić se to možda moglo, u obrnutom smislu, tvrditi u 1980-ima, kada je još za realsocijalizma zagovarala kapitalizam, no to ni tada čak nije bilo subverzivno jer je zapravo išlo u korak s tendencijama koje su sve više prevladale među političkim elitama. No primjer Stipe Mesića, koliko god kod njega inače ne bilo puno toga progresivnoga (sjetimo se npr. privatizacije našičke cementare), ipak pokazuje da antifašizam i antituđmanizam ne mora biti prepreka da bi se dobilo izbore i bilo na vlasti – i to uz masovnu potporu. To ipak pokazuje da tuđmanistički konsenzus nije nužno toliko čvrst kako se može činiti i kako se često paušalno tvrdi. No ni tog Mesićevog antifašizma ne bi bilo da liberalna koalicija 2000. na vlast nije došla uvelike zahvaljući obećanjima i očekivanjima da će riješiti sve nepravde, poglavito privatizacije iz 1990-ih – što se, naravno, nije dogodilo.

Kako god bilo, pozitivna kretanja u pitanjima antifašizma, ženskih prava, sekularizma, ljudskih prava itd. nikako ne možemo očekivati ne obratimo li istovremeno barem jednaku pozornost i na ekonomska pitanja (radnička prava, siromaštvo, nezaposlenost, nejednakost…) koja muče velik broj ljudî. NGO-aktivisti si možda mogu dopustiti da se bave isključivo ljudskim pravima, „građanskim antifašizmom“ i sl. bez ikakvog konteksta i dodira sa širim političko-ekonomskim kontekstom s obzirom da djeluju primarno u liberalnom i ograničenom okviru, no toga u ozbiljnoj lijevoj opciji – neovisno o njezinoj (ne)radikalnosti – ne bi trebalo biti, barem ne svjesno i planski.

http://www.noviplamen.net/glavna/o-ekonomiji-nacionalizmu-i-nacionalizaciji