08.02.2015, 14:39h     admin     Delo

Naviješta li prekarnost kraj kapitalizma?

Budućnost će biti socijalizam ili barbarstvo.

Naviješta li prekarnost kraj kapitalizma?

Prekarni radni odnosi razne su vrste odnosa u kojima radnica i radnik nemaju prava koja su još do nedavno vrijedila kao samorazumljiva. Zato ih zovemo i ‘nestandardni’ radni odnosi, iako u Sloveniji oni postaju sve više ‘standardni’, jer sada već skoro polovica zaposlenih radi u takvim okolnostima. Prekarno zaposleni primaju niže nadnice, takve radnice i radnici obično se moraju sami pobrinuti za svoje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, nema više plaćenog godišnjeg odmora, narasla je životna nesigurnost… Ukratko: pomoću prekarnih odnosa povećava se iskorištavanje radnika i jača gospodstvo vlasnika kapitala i njihovih menadžera. Važno je istaknuti: istovremeno s iskorištavanjem povećava se i podređenost. I dok bi naivno mogli misliti kako se s povećanjem iskorištavanja povećava i otpor radništva, događa se upravo suprotno: mjere, pomoću kojih kapital povećava iskorištavanje, ujedno razbijaju i radnički otpor. Kapitalistička klasa očito mijenja načine iskorištavanja i poluge svoje vlasti.

Uvođenje prekarnih zaposlenja dio je dakle šire preobrazbe svjetskog kapitalističkog sistema. Želimo li se boriti protiv prekarnosti, moramo razumjeti po kakvoj je strukturnoj logici kapital i njegove organizacije uvode. Zato moramo pogledati sadašnju povijesnu preobrazbu kapitalizma.

Krize i revolucije

Temeljna karakteristika sadašnje preobrazbe kapitalizma je da se kapitalizam mijenja zato da bi preživio. Tako je bilo i u prošlosti. Uspostava tvorničkog sistema s disciplinom kao u kasarni, istovremeni razvoj gradskog proletarijata, koji ne može preživjeti bez najamnog rada u tvornicama, veliki industrijski rascvat u prvoj polovici 19. st., sve to odgovori su kapitala na prve radničke otpore, na privrednu krizu nakon Napoleonskih ratova i pariški proleterski ustanak u junu 1848., kojim se proletarijat u Evropi afirmirao kao vodeća protukapitalistička društvena snaga. Druga industrijska revolucija krajem 19. st., nove vrste specijalističkih industrija – odgovor su kapitala na tadašnju krizu kapitalizma, te naravno Parišku komunu, prvu proletersku revoluciju. Nakon toga krize i revolucije idu zajedno. Kriza britanske imperijalne vlasti, imperijalistički svjetski rat, radničke revolucije u rubnoj Evropi - i Oktobarska revolucija. Opet se dogodila temeljna preobrazba kapitalizma, kasnije u utakmici sa socijalističkim projektom: prevlast američkog imperijalizma, nova vrsta proizvodnje masovnih standardiziranih proizvoda, tekuća traka, nekvalificirane radne mase. I opet kriza, svjetski rat – antikolonijalne revolucije, novi svjetski val socijalističkih revolucija, kapitalizam je u središtu i na mnogim drugim mjestima prisiljen na klasni kompromis. ‘Socijalna država’ u središtu kapitalizma i razne vrste socijalizama na rubovima popravili su životni standard radnih masa, garantirali im sigurnost, uzdigli obrazovni nivo cijelih društava. Radničke borbe potisnule su kapitalizam do granica koje više nije mogao izdržati. Svjetska revolucija 1968., kako ju naziva Wallerstein, napala je temelje starog svijeta: porodicu, školu, tvornicu, državu. Učinilo se da je socijalizam u svjetskim razmjerima samo još pitanje vremena.

Ovdašnji kapitalisti, njihovi političari i njihovi ideolozi cijelo su vrijeme jadikovali kako je u Sloveniji 'cijena rada' previsoka, a svoj su kapitalizam cijelo vrijeme zidali na neposrednom golom iskorištavanju radnica i radnika

Da bi preživio, kapitalizam se promijenio. Informacijska tehnološka revolucija, investicijski fondovi, korporativno upravljanje, organizirani prijelaz više posredničke klase (menadžera) na stranu kapitala, napad na nadnice, socijalnu državu, javno školstvo, javno zdravstvo… to i još štošta drugo bio je odgovor kapitala, e da bi kapitalizmu produžili život. Ali to svejedno nije dovoljno pomagalo.

Periferija poluperiferije

Dugi ciklus evropsko-američke prevlasti se istrošio i ovdašnji kapital pribjegao je još krućim mjerama. Vladajuće klase u Evropskoj uniji sada si prave unutarnje kolonije, Grčku i sredozemno područje. Vladajući u SAD-u, kojima Južna Amerika izmiče, različitim ‘transatlantskim’ sporazumima pokušavaju cijelu Evropu učiniti svojom ‘unutarnjom kolonijom’.

EU se iz središta svjetskog sistema mijenja u poluperiferiju, a Slovenija postaje periferija poluperiferije. Strukturno to je isti položaj koji je imala Kraljevina Jugoslavija prije Drugog svjetskog rata, koja je bila periferija poluperifernih zemalja Njemačke i Italije. Lokalna vladajuća koalicija potiskuje Sloveniju u sve slabiji položaj u svjetskom sistemu. Povrh toga, ovdašnje vladajuće grupe u Sloveniji nisu izvele proizvodnu i društvenu preobrazbu koju je evro-američki kapitalizam izveo u sedamdesetim i osamdesetim godinama i pomoću koje je produžio svoj opstanak. Ovdašnje vladajuće klase imale su dvije prilike da, doduše s kašnjenjem ali ipak, učine tu kapitalističku preobrazbu. Prva prilika bila je u vremenu klasnog kompromisa u devedesetima, kada je radništvo u zamjenu za očuvanje socijalne države pristalo na povećanje iskorištavanja. Ali su vladajući radničku koncesiju upotrijebili za ispunjavanje zahtijeva za ulazak u EU, a ne za tehnološku preobrazbu, poboljšanje masovnog obrazovanja i cvjetanje znanosti. Druga prilika bio je jeftin novac u vremenu kratke konjukture 2004.-2008., koji su vladajući upotrijebili za neuspješno prisvajanje (zastarjelih) proizvodnih sredstava, a ne za tehnološki i društveni proboj.

'Predkapitalistički' oblici

Još u vrijeme propuštenih prilika, u devedesetim godinama, u Sloveniji su počeli razvijati prekarne oblike zapošljavanja. Kapital je pomoću njih zaobišao još važeće radno zakonodavstvo, a država je to tolerirala i čak poticala. Među prvim žrtvama bili su radnici i radnice sa stranim državljanstvom, koje je država pomoću spram radništva neprijateljskog zakonodavstva izručila na milost i nemilost kapitalu i njegovim menadžerima. Prekarni oblici brzo su se raširili po svim djelatnostima: sada obuhvaćaju već oko 40 posto radno aktivnog stanovništva. Država to omogućuje, pa i sama izvodi: prekarnog zapošljavanja je mnogo u javnom obrazovanju, od vrtića do univerziteta.

Ovdašnji kapitalisti, njihovi političari i njihovi ideolozi cijelo su vrijeme jadikovali kako je u Sloveniji ‘cijena rada’ previsoka, a svoj su kapitalizam cijelo vrijeme zidali na neposrednom golom iskorištavanju radnica i radnika – a ne na onome što je povijesna osobina kapitalizma: ne na permanentnoj tehnološkoj i organizacionoj revoluciji. Kao što se ovdašnja buržoaska demokracija rodila starom i iznemoglom, tako je i lokalni kapitalizam bio mrtvorođenče.

Sad kada vlastodršci protiv volje naroda predaju slovensku privredu u vlasništvo i nadležnost međunarodnom kapitalu, time otpravljaju i svaku, ma kako sitnu, mogućnost kapitalističke budućnosti za Sloveniju. Neokolonijalna podređenost naime donosi miješane oblike iskorištavanja i podređivanja, pa i one ‘predkapitalističke’, na koje liče neki oblici prekarnog rada, npr. rad preko posredničkih agencija.

U stvarnosti se ovdašnji kapitalizam konačno slomio kada je njegova država njegove privatne dugove prenijela na cjelokupno stanovništvo te nas, pomoću ‘javnog’ duga koji nije moguće otplatiti u doglednom razdoblju, postavila pred radikalnu alternativu: budućnost će biti socijalizam ili barbarstvo.

Za Novosti preveo: Srećko Pulig

http://www.portalnovosti.com/navijesta-li-prekarnost-kraj-kapitalizma